Članom 5. Zakona o zabrani diskriminacije utvrđeni su opći uslovi za opravdanje različitog postupanja, kao i lista konkretnih izuzetaka od zahtjeva jednakog tretmana. Imajući u vidu kompleksnost ove problematike, nužno se postavlja pitanje u kojoj će mjeri donosioci odluka u postupcima za zaštitu od diskriminacije imati potrebna znanja, odnosno relevantne informacije o pravilnoj primjeni ovog člana Zakona.

Ma kako da je svijest o pogrešnosti diskriminacije raširena i razvijena, malo je alata koje možemo da koristimo kako bismo je iskorijenili. Rijetka su sredstva koja mogu da daju vidljive rezultate i da obezbijede konkretnu zaštitu ugroženima. Kao jedan od konkretnih alata u borbi protiv diskriminacije, strateško parničenje je u posljednjih nekoliko godina dobilo na popularnosti i u Bosni i Hercegovini, barem na nivou stručnih rasprava.

Komentar M. Reljanovića nastoji prikazati ključne parametre dokazivanja mobinga u parničnom postupku, što je od velike važnosti jer njihovo pravilno razumijevanje i primjena u parničnim postupcima mogu garantovati bolju sudsku praksu u ovoj oblasti.

Novi komentar Analitike tematizira kompleksno pitanje diskriminacije po teritorijalnom osnovu. U komentaru se ističe da instrumenti koji omogućavaju zaštitu od diskriminacije, generalno govoreći, moraju biti dovoljno fleksibilni da bi mogli odgovoriti na promijenjene okolnosti i nove oblike različitog tretmana građana, ali i da sudske instance u BiH tek treba da iznađu prave odgovore na brojna i kompleksna pitanja koja se postavljaju u pogledu teritorijalne pripadnosti kao osnova diskriminacije.

Novi komentar Analitike ima za cilj da ukaže na ključne specifičnosti ostalih oblika diskriminacije i njihovog dokazivanja, koje bi i sudije, ali i zastupnici žrtava diskriminacije trebali imati u vidu u njihovom djelovanju u sudskim postupcima za zaštitu od diskriminacije.

Usvajanjem Zakona o zabrani diskriminacije, položaj žrtava diskriminacije u BiH je, barem u teoriji, poboljšan. Ključno unaprjeđenje u ovom domenu predstavlja odredba prema kojoj se teret dokazivanja (da do diskriminacije nije došlo) prebacuje na tuženog ukoliko tužilac uspije da demonstrira postojanje pretpostavke diskriminacije u konkretnom slučaju. Međutim, dostupni izvještaji o antidiskriminacionim sudskim postupcima u Bosni i Hercegovini pokazuju da domaći sudovi uvode vrlo visok prag koji tužilac mora dostići da bi teret dokazivanja prebacio na tuženu stranu, ili čak potpuno zanemaruju ovaj važni princip, primjenjujući opšta pravila parničnog postupka i na predmete koji se odnose na diskriminaciju.

Nasilje nad učesnicima prvog Sarajevo Queer Festivala, bilo je povod da Udruženje Q uputi apelaciju Ustavnom sudu BiH zbog propusta nadležnih organa da osiguraju adekvatne mjere za zaštitu njihovih prava zagarantovanih Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, ali i zbog neefikasne istrage, odnosno identifikacije i sankcionisanja počinilaca.

Autorica Ivanković-Tamamović na primjeru slučaja Janja Martina Katović protiv općine Glamoč, ukazuje na pogrešnu primjenu diskriminacionog zakonodavstva i pravila dokazivanja u antidiskriminacionim postupcima od strane Vrhovnog suda Federacije BiH.

Autorski tekst Aleksandre Ivanković-Tamamović „Nastavak diskriminacije pravosudnim sredstvima: logičke akrobacije i apsurdi drugostepene sudske odluke o predmetu Dvije škole pod jednim krovom“ , kritički analizira  nedavno doneseno rješenje Kantonalnog suda u Mostaru kojim se poništava presuda Općinskog suda u Mostaru iz 2012. godine, kojom je ustanovljeno da se organizovanjem nastave na entičkom principu vrši diskriminacija nad djecom u podijeljenim školama u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, a sama tužba odbacuje iz proceduralnih razloga.